„Turistički savez Crne Gore i SIZ za turističku propagandu i informativnu djelatnost Crne Gore dodjeljuju Zlatnu plaketu, u akciji „Biramo najbolje 1987. godine”, restoranu „Bijela” u Bijeloj, vlasnika Mila Lekića”, piše na uokivirenoj plaketi, koju nam ponosno pokazuje Milo Gašo Lekić, jedan od najstarijih ugostitelja u Crnoj Gori. Plaketa mu je, kako ističe u razgovoru za naše novine, utoliko draža zbog toga što mu je, prije 32 godine, uručio lično Duško Jovanović, glavni i odgovorni urednik „Dana‘‘.
U razgovoru sa potpisnikom ovih redova, Lekić se sa sjetom prisjeća srećnijih vremena, kada je Jugoslavija bila cjelovita i sistem uređen... Kaže da su vlasnici ugostiteljskih objekata u to vrijeme turiste tretirali kao drage rođake koji su došli praktično u svoju kuću.
Lekić priča da je rođen podno Komova i da je još u doba Josipa Broza Tita otvorio ugostiteljski objekat najprije u Andrijevici, potom u Kotoru, a neposredno prije razornog zemljotresa koji je zadesio Crnu Goru, 1979. godine, i u Herceg Novom, odnosno u Bijeloj.
-Kupio sam plac u Bijeloj i počeo izgradnju objekta, koji je ubrzo po otvaranju postao veoma popularno okupljalište mještana i turista, i u kojem su nastupale zvijezde ondašnje narodne muzike, poput Usnije Redžepove, Lepe Lukić, Miroslava Ilića, Marinka Rokvića, Gordane Lazarević, Milutina Popovića Zahara... Žive svirke, koje su okupljale od 300 do 400 gostiju, činile su da svako veče bude veselo. Jedne godine smo čak dobili trajekt sa 1.200 sjedišta, na kojem smo pripremili zabavno veče, goste je zabavljala Usnija Redžepova, a program je vodio čuveni Bratislav Kokolj. Kakva je to ljepota bila, s nostalgijom u glasu prisjeća se Lekić.
Te, sada već daleke 1987.godine, 60 novinara je dalo svoj glas restoranu „Bijela” za iskazan kvalitetet i animiranje turista.
–Prilikom dodjele plaketa, pozvao sam oko 200 zvanica, a za mene je posebna privilegija bila to što je među njima bio Duško Jovanović, i što mi je baš on uručio plaketu. Nažalost, njegov govor tada nismo snimili, a bio je ‚fascinantan , baš kao i njegova ličnost. Te večeri smo postali prijatelji i on je uvijek, prilikom dolazaka u Herceg Novi, svraćao u moj restoran.
Duško je bio izuzetan čovjek i moj iskreni prijatelj - kaže Lekić.
Ističe da je ogromna razlika između ugostiteljstva iz vremena kada je on počinjao da se bavi tom profesijom i ovog današnjeg... Kako kaže, ranije su se ljudi školovali za ugostiteljsko zanimanje, a danas je na sceni situacija „spasavaj se ko može”. Lekić priča da je osoblje u njegovom restoranu, kao i u drugim ugostiteljskim objektima, nekada nosilo bijele košulje, leptir mašne, da su znali bar dva strana jezika i imali manire, a da je danas stanje u ugostiteljstvu poprilično loše. Kao negativan primjer navodi da je nedavno na trgu u Herceg Novom želio naručiti piće, a da je došao da ga usluži konobar s dugom kosom, u šortsu i papučama. Odustao je, priča, od porudž bine, jer smatra nepristojnim da tako izgleda ugostiteljski radnik.
Milo Gašo Lekić nije samo zarađivao novac, on ga je nesebično dijelio svima kojima je pomoć bila potrebna, od Dječijeg doma „Mladost”, preko sportskog kluba „Bijela” do Kluba penzionera, ali i mjesnoj zajednici za igradnju rotoara. Štićenici „Mladosti” su od Lekića dobili prvi kolor televizor, a redovno im je pomagao i u hrani i garderobi... Za vaterpoliste je često obezbjeđivao avionske karte za državna takmičenja. Njegov restoran je zatvoren već četiri godine... Gašo je u penziji... Žali za velikom Jugoslavijom i uređenim sistemom.
Duboko žali i za svojim prijateljem Duškom Jovanovićem uz kojeg se, kako ističe, svijet činio mnogo boljim mjestom.
K. Matović